Uz 125.obljetnicu prve hrvatske gimnazije u Istri   Tugomil Ujčić “Pjesnik pazinskeh bregi”

Profesor, a prije toga i učenik pazinske gimnazije Tugomil Ujčić rođen je u Pazinu, na Pristavi 29. studenog 1906. U staroj gimnaziji, Carsko kraljevskoj Velikoj državnoj gimnaziji na Buraju, u zgradi današnjeg Državnog arhiva, završio je dva razreda. Kada je 1919. trebao krenuti u treći, Italija je okupirala Istru, pa je Ujčić s kolegama nastavio školovanje u izbjegličkom Internatu u Karlovcu. Ujčić je 1925. maturirao u klasičnoj gimnaziji nakon koje je upisao studij srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Univerzitetu u Beogradu. Nakon što je 1929. diplomirao službovao je po mnogim gimnazijama i srednjim školama diljem tadašnje Jugoslavije. Predavao je  u gimnazijama u Smederevu, Senti, Rumi, Učiteljskoj školi u Gospiću, zatim u gimnaziji u Kruševcu, a od 1941. do 1945. u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji u Kragujevcu. Ondje je preživio masovno strijeljanje sedam tisuća civila među kojima je bilo 300 njegovih učenika. Ovaj ga je nemili događaj iz listopada 1941. pratio cijelog života, pa je kasnije, 1966., napisao zbirku pjesama „Bilo me stid što ostadoh živ“ i 1971. dramu „Žrtvena trodnevica“. Nakon Drugog svjetskog rata jednu godinu predaje na gimnaziji u Gornjem Milanovcu, a na jesen 1946. napokon se vraća u rodni Pazin iz kojeg je kao izbjeglica izbivao 21 godinu.

Ujčić je u gimnaziji predavao Hrvatski ili srpski jezik i Ruski jezik, u to vrijeme obvezan za sve razrede. „Za mene, pazinskog čakavca, bilo je uživanje predavati Ruski jezik, jer sam ga vezivao, i akcentski i rječnički, za naš domaći govor, što je djeci približavalo taj lijepi i zvučni slavenski jezik u kojem su osjećali srodnost porijekla. Početno predavanje, na primjer, počeo bih s rečenicom na čakavskom (a djeca su većinom bila sa sela): človek je hodi za ovcami, što je potpuno odgovaralo na ruskom: čelovjek hadjil za avcami. I tako sam rado uspoređivao na stotine riječi i izraza sasvim sličnih ruskom jeziku, posebno u morfologiji padeža, akcentu i leksici“, zapisao je Ujčić u svojim sjećanjima na nastavnički rad u Pazinskoj gimnaziji.

Pokoljenja učenika kojima je od 1946. do 1962. predavao hrvatski ili ruski jezik sjećaju ga se kao vrsnog predavača, ali i pedagoga. Četvrt stoljeća talijanske asimilacije na Istrane su ipak ostavila trag. Stoga je poučavanje Hrvatskog ili srpskog književnog jezika, kako se predmet zvao, bilo prilično zahtjevno. Naime, najveći je broj učenika dolazio iz talijanskih osnovnih škola i obitelji u kojima se govorilo talijanski. Stoga je Ujčić lektiru i pismene vježbe držao izuzeto važnim dijelom učenja hrvatskog jezika, „Moralo se stalno popravljati akcente u govoru. Osobito književni naglasci, i to uzlazni, tražili su zahtjevna vježbe“, zapisao je u sjećanjima. Osim talijanskog i čakavica se ispriječila ispred književnog jezika, stoga su gramatičke i jezične vježbe namatale posebne metode, a mnoge su se riječi morale tumačiti. „Za sve te razne potrebe prilagodio sam i svoju metodu, držeći se strogo pravila: što ti vrijedi da si prepun stručnog znanja, ako to znanje ne umiješ na lak način prenositi na učenike kojom pogodnom i pristupačnom metodom, koja je uvijek bila alfa i omega svake dobre nastave“, zapisao je Ujčić, od kojeg bi mnogi pedagozi i danas mogli dosta toga naučiti. „Što se tiče ocjenjivanja, ja sam se u radu bio privikao na takozvanu ocjenu utiska. Radi se o tome da se učenik vrlo često propituje na satovima, makar najkraće. Prozivajući ga i dobivajući odgovore s mjesta, na česta kraća pitanja, nastavnik ga dobro upoznaje tijekom cijele godine, jednom riječju, stekne o njemu potpunu sliku. Nikad se nisam mogao priviknuti na mrtve testove, koji nepotpuno osvjetljuju učenika“, nalazimo u Ujčićevim sjećanjima.

Tugomil Ujčić svoj nastavnički rad od  1962. godine nastavlja na Pedagoškoj akademiji u Pulu u kojoj je 1964.  i umirovljen. Osim po pedagoškom radu, po koje je ostao zapamćen među pokoljenjima pazinskih gimnazijalaca i učiteljima koji su se školovali na pulskoj Padagoškoj akademiji Ujčić je za sobom ostavio pozamašan opus pisanih djela. Budući da se smatrao pjesnikom veći dio njegovih djela su pjesme koje je objavio u zbirkama: „Po pazinskeh briegeh“ (1954.), Istarska legenda“ (1954.), „Bilo me stid što ostadoh živ“ (1966.), Pijem za tvoje novo rođenje, drevni Motovune“ (1969.), „Dan nad danima“ (1969.), „Iz mraka u svjetlo“ (1978.), „Kameni cvijet Istre“ (1979.), Dubravica raspjevana“ (1982.), „Pod limbrelom marožanja i škierca“ (1982.), „Šumi Pazinčica pod Kašetlom“ (1983.), „Kuraja nan ni falilo“ (1983.), „Pjesme jednog srednjoškolca“ (1985. i „Srećan ti praznik pazinski kombinate“ (1986.). Ujčić je napisao šest povijesnih drama i to: „Tri riječka junaštva“ (1957.), „Pod usijanom krunom“ (1957.), „Brionska balada“ (1958.), „Vatroslav Lisinski“ (1964.), „Žrtvena trodnevica“ (1971.), „Smrt kastavskog kapetana“ (1978.), te kulturno povijesne spise: „Sadržaji opera“ (1938.), „Grad gradile vile“ (1969.), Hod pokoljenja nad ponorom Pazinčice“ (1969.) i „Castrum Pisinum 983.“ (1983.). Uz to surađivao je u „Riječkoj reviji“, „Školskim novinama“, „Glasu Istre“, „Jeziku“ i raznim časopisima.

Tugomil Ujčić, osim što je bio vrsni pedagog, bio je izvanredan lingvist, zahvaljujući poznavanju ruskog jezika i ruske gramatike, dobro je poznavao hrvatski jezik i čakavsko narječje. Šteta što se nije bavio dijalektologijom, poglavito pazinsko-žminjskim čakavskim govorom, na kojem je napisao veći broj pjesama. Stoga je i zahvaljujući njegovom djelu  konzerviran za neke buduće naraštaje dijalektologa. Ujčić je nadasve bio zaljubljenik zavičaja. Bio je zaljubljen u Istru, posebno u svoj rodni Pazin kojem je posvetio mnoge svoje stihove i razmišljanja. Poznijih godina Ujčić je objavljivao zbirke pjesama posvećene godišnjicama pazinskih poduzeća u kojima je, bez značajnije umjetničke vrijednosti, veličao njihova dostignuća, govoreći kako se radi o „industrijskoj poeziji“. Bez obzira na to može se reći kako je bio osoba jednog teškog vremena kojeg su obilježili ratovi i totalitarni režimi, ali i nagli porast kvalitete života, od neimaštine i gladi u vrijeme Prvog svjetskog rata, stradanja U Drugom svjetskom ratu, te poslijeratnom industrijskom razvitku koji je snažno utjecao na formiranje industrijskih gradova poput Pazina u drugoj polovici 20. stoljeća. Stoga njegovo literarno stvaralaštvo, u najvećem dijelu, treba promatrati kao izraz vremena u kojem je živio i radio nastojeći pri tomu (o)bilježiti događanja, ali i trenutke uspjeha zajednice kojoj je pripadao. Tugomil Ujčić umro je  u bolnici na Sušaku 21. prosinca 1995., a sahranjen je u obiteljskoj grobnici na pazinskom groblju „Moj mir“.

Knjižničarka Magda Rimanić