Juraj Dobrila

panorama

Znanstveni radovi


Tekstovi

Petar Strčić:
Deset značajki povijesti Istre...
cijeli tekst...

Mladen Juvenal Milohanić:
Juraj Dobrila, veliki mecena đaka...
cijeli tekst...

Dražen Vlahov:
Mjesna općina Pazin...
cijeli tekst...

Jakov Jelinčić:
Borba Talijana i Talijanaša...
cijeli tekst ...

Giovanni D`Alessio:
Problemi školstva i politički problemi...
cijeli tekst ...

Milivoj Čop:
Carsko-kraljevska velika državna gimnazija...
cijeli tekst ...

Galiano Labinjan:
Gimnazija u Pazinu s nastavom na njemačkom...
cijeli tekst ...

Dr. sc.Petar Strčić:Highslide JS

Deset značajki povijesti Istre s Pazinom u drugoj
polovini 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća

 

 

.................................................POGLAVLJA

...................
I.....II.....III.....IV.....V.....VI.....VII.....VIII.....IX.....X.....XI.....XII.

U Istri s kvarnerskim otocima u drugoj polovini 19. i u prvoj polovini 20. st. kontinuirano živi apsolutna hrvatska većina. To najzapadnije hrvatsko područje najprije je austrijska pokrajina Habsburške monarhije; od 1918. Istra je talijanski posjed, u dijelu II. svjetskoga rata okupirana je od Njemaca, a do Mirovnog ugovora u Parizu njezin je dio pod upravom Anglo-Amerikanaca. Ugovorom 1947. zapravo je potvrđena odluka predstavnika narodnooslobodilačkoga rata iz 1943. u Pazinu o sjedinjenju Istre s maticom domovinom Hrvatskom.
Tijekom 19. i na početku 20. st. odvija se hrvatski narodni preporod u žestokom srazu s vladajućim iredentističkim talijanaško - talijanskim slojem (do 1918.), koji se između dva svjetska rata skladno uklopio u fašizam. Tada traje osobito snažan denacionalizatorski i drugi pritisak, a hrvatski je otpor surovo lomljen, pa se iseljava stotinjak tisuća Hrvata (i Slovenaca).
Istra je za austrijske vlasti - osim rubnih gradova Trsta, Rijeke, Pule i Opatije - gospodarski zaostala, a za Italije dodatno upropaštena.
Narodnooslobodilački pokret od 1941. dalje obuhvatio je sve hrvatske slojeve, a postupno se u pokret uključivao i dio Talijana, no potkraj rata pokret se pretvara u komunističku revoluciju, pa Istra ulazi u povijesno razdoblje čiji se sadržaji pokazuju iznenađujućim.

 

Povjesnica Istre pa i Pazina – za čijega je načelnika dr. Dinka Trinajstića Vladimir Nazor rekao da je "srce srca Istre" – u drugoj polovini 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća, ono u okviru čega se kretao cjelokupni život na ovome najzapadnijem dijelu hrvatskoga nacionalnog korpusa, može se sažeti u deset osnovnih značajki.

I.

U ovome razdoblju dugom stotinu godina sudbinom Istre nije upravljalo većinsko pučanstvo – hrvatsko, ni tamošnje stanovništvo općenito – uz hrvatsko tu je još i slovensko (na sjeveru) i talijansko – već su upravljali Beč (do 1918.) i Rim (do 1941.), kratko Berlin (1943.-1945.), a dijelom Istre i London i Washington (do 1947.)
Ukratko – gotovo je cjelokupni život stanovništva ovisio o stranim silnicama, o središtima moći u udaljenim centrima Habsburške Monarhije, Savojske Imperije, Velikonjemačkog Reicha, Velike Britanije i SAD-a. Ipak, duša naroda ostajala je njegova, uvijek na stalnome stranome udaru, ali očuvana.

vrh

II.

Highslide JS U ovome periodu administrativno je istarski poluotok – današnji dijelovi republike Hrvatske, Italije i Slovenije – najduže bio u okviru austrijskog dijela Habsburške Monarhije. Naime, nakon kratkih izmjena bečke i pariške vlasti za Napoleonovih ratova, stari austrijski posjed i nekadašnja mletačka Istra udruženi su s također bivšim mletačkim kvarnerskim otocima. Od 20-ih do 60-ih godina 19. st. taj prostor čini Istarski okrug sa središtem u Pazinu, a dalje, do 1918. god. pokrajinu, odnosno markgrofoviju sa sjedištem u Poreču.
U oba je razdoblja Pazin sjedište kotarskog kapetanata koji obuhvaća srednju i jugoistočnu Istru (drugi je kotar bio Labin). Godine 1857. sudski je kotar u Pazinu nastanjivalo 23.442 stanovnika. Sastojao se od općine Boljun, Pazin, Tinjan i Žminj, a samo je Pazin imao status grada, dok je Žminj bio trgovište; preostalih 35 naselja bila su sela (sa zaseocima); neko je vrijeme kotar Pazin u svome sastavu imao mjesne općine Boljun, Labin, Tinjan i Žminj, a obuhvaćao je niz katastarskih općina.
Prema državnom popisu iz 1910. god. kotar Pazin imao je 30.807, općina 17.627, a grad Pazin 4.425 stanovnika. Od spomenutog općinskog broja stanovnika manje od 10% deklariralo se kao da su Talijani – 1.278, od toga u samome Pazinu 1.133, no njihov znatan broj zapravo su činili odnarođeni Hrvati – talijanaši. I u cijelome kotaru bilo ih je malo – 8%, ali moć im je bila veoma velika, jer su se oslanjali na dobro razvijenu trgovinu, osobito vinom (s Trstom, Pulom, Rijekom, Ljubljanom, itd.). Stoga do 1861. Okrugom upravlja kapetanat u Pazinu, a dalje Istarski sabor s predsjednikom i Zemaljskim odborom s kapetanom na čelu (ista je ličnost). Uprava u Pazinu redovito je bila austrijska (njemačka), sa snažnim talijanaško-talijanskim utjecajem, a u Poreču je vladajuće tijelo sasvim prešlo u ruke talijanaško-talijanskih predstavnika.
U oba razdoblja Istra i kvarnerski otoci – s goričkom pokrajinom i tršćanskim područjem – dio su Austro-ilirskog primorja, administrativne cjeline s namjesništvom u Trstu.
U crkvenom pogledu područje je bilo podijeljeno u tri biskupije. Od 1828. god. Krčka biskupija (sa sjedištem ordinarija u gradu Krku) u svome sastavu ima i ostale kvarnerske otoke te otok Rab i dio otoka Paga koji pripadaju (također cislajtanijskoj pokrajini) Dalmaciji (s administrativnim središtem u Zadru). Druga je Porečko-pulska biskupija (sjedište biskupa je u Poreču), a treća je Tršćansko-koparska biskupija (Trst). Za te tri dijeceze nadležan je gorički nadbiskup.
Markgrofovija Istra s kvarnerskim otocima bila je za austrijske vladavine i oštrijom pokrajinskom gospodarskom, prosvjetnom i drugom granicom  odvojena od ostale Banske Hrvatske (koje je u mađarskom dijelu Monarhije) pa i od Dalmacije (iako je ova u austrijskom dijelu države, poput Istre).
Veoma kratko 1918. godine, u trenucima raspadanja i odmah nakon propasti Austro-Ugarske, Istra je dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, koja je formirana na području bivše Austro-Ugarske (bez Vojvodine, koja je ušla u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sjedištem u Beogradu.
U međuvremenu je Istru okupirala Kraljevina Italija, ne priznavši ni Državu ni Kraljevstvo. Dijelom se držala tajnog Londonskog ugovora iz 1915. godine, kojim je Rim napustio stare saveznike Beč i Berlin te prešao na stranu Londona, Pariza i Petrograda. Italija je, zatim, Rapalskim ugovorom 1920. god. s Kraljevstvom SHS potvrdila svoju okupaciju bivše pokrajine Istre, osim u pogledu otoka Krka, koji je pripadao Kraljevini SHS.
Sistem uprave uglavnom ostaje isti, osim što su hrvatski predstavnici odmah uklonjeni, mahom silom. Sjedište najvećega dijela provincije Istre preseljeno je u Pulu, dok je dio najistočnijeg dijela Istre pripao novoosnovanoj Riječkoj provinciji.
U crkvenom pogledu Istra je i dalje podijeljena između Trsta i Poreča, s time da 20-ih godina našeg vijeka jedan dio poluotoka ulazi u tada osnovanu Riječku biskupiju, a krčka dijeceza gubi kvarnerske otoke, osim Krka koji je pripao Kraljevini SHS.
S narodnooslobodilačkim ratom od 1941. god. dalje započinje faktički raspad talijanskih organa vlasti, iako još ne i međunarodnopravno. No u trenucima kapitulacije Kraljevine Italije 1943. god. u Pazinu je istarski Okružni narodnooslobodilački odbor proklamirao sjedinjenje Istre s maticom domovinom Hrvatskom; u Pazinu je osnovan i novi, Pokrajinski NOO. Istodobno je novi okupator Istre – njemački Treći Reich, osnovao svoju vojno-administrativnu jedinicu Jadransko primorje, sa sjedištem u Trstu.
Od 1945. do 1947. god. Istra je podijeljena između jugoslavenske (hrvatske i slovenske) i anglo-američke vojne i civilne uprave; u ovoj posljednjoj postajali su sve snažniji talijanski utjecaji. Pazin se stalno nalazi u okviru hrvatske uprave. Konačno, Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. god. između antifašističkih sila pobjednica s poraženom Italijom hrvatski dio Istre ulazi u sastav Federalne Narodne Republike Jugoslavije, odnosno njene Narodne republike Hrvatske, osim malog dijela na sjeverozapadu, koji je uključen u državicu Slobodni Teritorij Trsta; međutim, taj STT nije zaživio pa je i posljednji dio hrvatske Istre uključen u sastav matice domovine.

vrh

III.

Highslide JS Apsolutna većina stanovništva u razmatranome periodu stalno je hrvatska, iako je za austrijske vlasti pod denacionalizatorskim pritiskom, manje njemačkim, a više talijanskim, dok je osobito nasilno – i to državnim i drugim sredstvima – bilo odnarođivanje u doba talijanske uprave.
Puk je uglavno seljački, a podložan je feudalnim tradicijama. Od 30-ih godina dalje u starom austrijskom dijelu Istre, dakle na Pazinštini, ubrzano slabe kmetski odnosi (npr. seljaci više nisu morali besplatno obrađivati feudalčevu zemlju, ali to se novostečeno pravo masovno zloupotrebljavalo). Stari, preživjeli sustav dobiva udarce i širenjem mreže lokalnih i regionalnih cesta, a tome pomaže osobito povezivanje Pazina kao okružnog središta s Pulom i (tadašnjom) Rijekom; otvara se promet i od Motovuna do Kopra, pa od Karojbe do Trsta itd. Bitnija je promjena doseljavanje više talijanskih i talijaniziranih trgovaca u Pazin, jer ovi počinju svojom ekonomskom snagom u znatnijoj mjeri utjecati na gospodarski i socijalni položaj sela, koje je u cijelini hrvatsko. Ovisnost je sela o njima tolika da talijanško-talijanska grupa i politički drži općinu u svojim rukama. Ti su došljaci, uglavnom, nositelji jednostavnijih oblika inače poznate prvobitne akumulacije kapitala, pa se osobito razvija zelenaštvo jer u selu nedostaje gotov novac.
Stanje u Istri bilo je takvo da je u sjevernom dijelu hrvatske Istre, na lupoglavskim imanjima grofa Brigida iz Trsta, samo praskozorje znamenite građansko-revolucionarne 1848. god. buknula posljedica seljačkih buna u hrvatskim zemljama. Ta je buna silom ugušena i to u trenucima kada su se pokrenuli i seljaci Pazinskih Novaka, Gračišća, Pićna i Žminja. Ustavni je život uveden 1848., a te je godine i kmetstvo formalno ukinuto; kažemo formalno, jer nije ukinuto i u ezonerskom, a napose ne u njegovu financijskom pogledu. Štoviše, na snazi je i dalje ostao kolonat u nekadašnjem mletačkom dijelu Istre i djelomice na kvarnerskim otocima, a tada se, štoviše, počelo širiti i na staro austrijsko istarsko područje.
Hrvatskom stanovništvu onemogućen je proces prirodnoga povijesnog razvoja, koji je poznat u drugih naroda, pa i u talijanskoga u samoj Istri. To se osobito ogleda u slabom razvoju građanske klase, jer je taj razvoj bio onemogućen iznad razine sitnog građanstva. Ono je osobito teške udarce dobilo za talijanske uprave između dva svjetska rata, tako da se – zbog negativnog komunističkog odnosa poslije 1945. godine – nikada više nije ni oporavilo.
Talijani su u pokrajini bili u apsolutnoj manjini, ali su uz znatan udio odnarođenih Hrvata (i Slovenaca) uglavnom činili građanstvo u većini istarskih gradića; samo su malim dijelom seljaci. No, s osloncem na stoljetni povlašteni položaj te na višu austrijsku, a potom (od 1918.) na talijansku vlast, uzak talijanaško-talijanski sloj ima apsolutnu moć sve do 1941. godine. Od tada je ubrzano uzdrmava, a do 1945. sasvim je dokida narodnooslobodilački rat protiv fašištičke Kraljevine Italije i protiv nacističkog Velikonjemačkog Reicha, koji vodi – uglavnom – hrvatski (i slovenski) narod Istre.

vrh

IV.

U razmatranome razdoblju razvijaju se četiri urbano-privredna središta na rubovima i na samome istarskome poluotoku. Golemi pomorsko-industrijski i lučko trgovački kompleks Trsta i njegova područja od početka XVII. st. izrastao je u interesu Austrije i – djelomice – njezina zapadnog područja Habsburške Monarhije. Stvaranje vojnopomorske Pule od 50-ih godina 19.st. u interesu je cijele Monarhije. Tadašnja Rijeka podignuta je u velik emporij kao mađarski pandan austrijskome Trstu (god. 1868. praktički je oduzeta Banskoj Hrvatskoj). Međunarodni kapital vološćanski zaselak Opatiju pretvara u najveće morsko-turističko središte Monarhije. Ali te četiri privredno veoma snažne cjeline nisu bitnije utjecale na osnovnicu života u ostalim djelovima pokrajine Istre s kvarnerskim otocima, jer su gotovo u cjelini bile službi austrijskoga, mađarskoga i drugoga stranog kapitala. Veliki višak stečene vrijednosti taj kapital nije ulagao u ostale diijelove Istre, pa je ona ostajala jednom od gospodarskih najzaostalijih pokrajina golemoga zapadnog, cislajtanijskog dijela Monarhije.
Domaći gospodarski razvoj bitnije karakterizira npr., razrješenje financijskog dijela kmetstva, ali tek na prijelazu u 20. stoljeće, i to znatnim političkim angažmanom hrvatskih predstavnika Istre. No, kolonat, također stari feudalni ostatak, zadržan je i dalje, i to čak sve do 1945. godine, do pobjede narodnooslobodilačkog pokreta. U drugoj polovini 19. st. snažan udarac privrednom položaju stanovništva zadala je propast vinogradarstva zbog bolesti vinove loze i relativno spore – bez državne pomoći – zamjene otpornijim sortama te zbog državnog ugovora između Beča i Rima u korist uvoza vina iz Italije. ovo razdoblje karakterizira još jedan osobito težak udarac – slom jedra u sudaru s parom, a država opet nije pružila pomoć hrvatskim brodogradilištima i vlasnicima brojnih jedrenjaka. Štoviše, pušten je i slom najvažnije austrijske pomorske cjeline – lošinjske privrede, koja je po svojim jedrenjacima bila afirmirana u svjetskim razmjerima. Doduše, iskusni lošinjski privrednici nastoje naći izlaz i spasiti se okretanjem zdravstvenome turizmu.
Sve to, uz opću nebrigu države, znatnije utječe iseljavanje stanovništva, napose u prekomorske zemlje, u SAD: Ovdje će se u počecima 20. st. među Istranima i otočanima početi isticati, a potom izrasti u vodeću općehrvatsku iseljeničku ličnost Nikola Gršković Niko, svećenik s Krka.

vrh

V.

Na nacionalno-ideologijskom polju u Banskoj Hrvatskoj neke će pojave u znatnoj mjeri obilježiti život Istre sve do danas. Naime, među stanovništvom se javljaju i oštrije podijele. Nisu uspijele prevladati ni obje tadašnje internacionalne sastavnice života – stara, snažna Katolička crkva, te nova, slaba socijalistička i komunistička struja; štoviše, i unutar njih ima nacionalnih polarizacija, na hrvatski i talijanski dio.
U nastojanju da se zadrže stoljetni odnosi ili da se oni preobraze u suvremeni kolonijalni sustav, u kojem će se Hrvati i dalje ostati u modificiranom obliku šćavi tj. (bivši) robovi i boduli tj. psi, u Istri se iznjedrio jedan od najoštrijih nacionalističkih vidova talijanskog političkog djelovanja uopće. Naime, u trenucima kada građanska klasa revolucijom 1848. god. u mnogim zemljama, pa tako i u Habsburškoj Monarhiji ruši feudalizam i stvara mogućnost za slobodniji nacionalni razvoj niza naroda, u Istri se događa obratan slučaj, sličan kao onome u Banskoj Hrvatskoj. Naime, mađarski revolucionarni predstavnici nastupali su s demokratskih i liberalnih stajališta kada se radilo o mađarskom narodu, ali demokratska i liberalna prava nisu primjenjivali i na hrvatski narod u svojem dijelu države. Iz Istre je u toj istoj godini u ustavotvornu skupštinu i parlament austrijskog (zapadnog) dijela Monarhije krenula apsolutna većina zastupnika talijanaško-talijanske istarsko-otočne manjine, koji su odmah zatražili da se Istri prizna status talijanske zemlje te da se kao službeni uvede samo talijanski jezik. Takvoga je stajališta bio i zastupnik Carlo De Franceschi iz Gologorice. Kontrarevolucija 1849. i njemački neoapsolutizam u petome desetljeću bili su samo kratki predah za življe angažiranje te uklapanje u iredentizam koji se od 60-ih godina počeo javljati na Apeninskom poluotoku, a od sedmoga desetljeća i organizirano; taj se iredentizam veoma brzo i skladno 20-ih godina našega vijeka uklopio u fašizam, koji ga je znatno dopunio i nastavio svoje težnje provoditi u život surovim načinima državne represije.
Ni prvobitna nacionalistička ni potonja iredentistička ideologija nemaju uporišta u idealnim  stremljenima Risorgimenta iz prve polovine 19. stoljeća, koji je slabo utjecao na talijanaško-talijanski sloj u Istri. Ideologije imaju uporišta u imperijalnoj politici savojske dinastije i krugova oko nje u Pijemontu, odnosno u potonjoj Kraljevini Italiji, u koju su Savojci ratovima i uz pomoć međunarodne konstelacije prilika udružili cijeli Apeninski poluotok (papinska je jedina od brojnih dotadašnjih državica zadržala svoj status, ali u sasvim smanjenom izdanju, svedena samo na mali dio Rima i nešto područja izvan njega). Brojna inteligencija toga talijanaško-talijanskog sloja u Istri nije imala preporodnih vidika, već je uglavnom kampanalističkog obzora, s ciljem očuvanja statusa quo, te ostvarenja samo trenutačne, ne baš velike koristi.
U 19. stoljeću među voditeljima istarsko-otočnoga talijanaško-talijanskog iredentističkog pokreta ističe se niz visoko obrazovanih Istrana i otočana, a osobito pravnici Carlo Combi, Antonio Madonizza, iz doseljeničke obitelji u Gologoricu, Carlo de Franceschi, a napose talijanaš iz Velog Lošinja Francesco Vidulich (Franjo Vidulić), predsjednik Istarskog sabora i potpredsjednik Carevinskog vijeća (donjeg doma parlamenta zapadnoga, austrijskog dijela Austro-Ugarske). Na kulturno-znanstvenom polju osobito se ističe barbanski kanonik Pietro Stancovich (Petar Stanković), koji se povremeno izjašnjava kao talijanaš, a povremeno kao austrijakant. U prvoj polovini 20. stoljeća, međutim, talijanaško-talijanski krug nije više dao takvih snažnih ličnosti.

vrh

VI.

Highslide JS Na suprotnoj strani, u apsolutno većinskom hrvatskom puku sve do 80-ih godina gotovo su jedini pismeni ljudi seoski svećenici, ali ne više glagoljaši, jer su oni u prvoj polovini 19. stoljeća u Istri konačno uklonjeni s povijesne pozornice. Na Krku, a ponegdje i na drugim kvarnerskim otocima, međutim, glagoljica i staroslavenska Služba Božja žive i dalje, a znanstveni uzlet dobivaju s djelovanjem Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu od 60-ih godina dalje, a osobito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kada je krčki biskup Antun Mahnić u gradu Krku osnovao Staroslavensku akademiju.
Hrvatski seoski svećenici u Istri i na kvarnerskim otocima te krčki biskupi nositelji su, čuvari i širitelji etničke pa i nacionalne svijesti.
S obzirom na to da su ukinute glagoljaške škole, da su u nastavni život uvedeni samo njemački i talijanski jezik, da od 60-ih godina škole iz crkvenih ruku preuzimaju državne njemačke i pokrajinske talijanaško-talijanske vlasti – gotovo i nema osnovnih škola s hrvatskim nastavnim jezikom, a srednjih nema uopće. Usto, školske svjedodžbe i fakultetske diplome iz Banske Hrvatske nisu priznavane u austrijskome dijelu Monarhije, pa su se morale nostrificirati. Jedina središnja svećenićka srednja i viša škola bila je u Gorici, a potom i u Trstu. Kao primjer stanja iznosimo da je od oko 15000 stanovnika općine Pazin 1891. god. pismena bila samo jedna sedmina stanovništva, a i to su uglavnom bili Talijani.
Iako su u počecima ovoga perioda državnim mjerama nasilno sprečavani daljnji odgoj i obrazovanje glagoljaša, bez hrvatskih seoskih svećenika Crkva nije mogla. Oni ostaju uporni nosioci učvršćenja tada suvremene nacionalne svijesti, u skladu s općim intencijama 19. st. kao vijeka nacija. Taj rad te odjeci hrvatskoga narodnog preporoda iz Banske Hrvatske i ilirskog pokreta u prvoj polovini 19. st. utječu u revolucionarnoj općeeuropskoj građanskoj 1848. godini – kada se i u Istri barem formalno dokidaju najoštriji feudalni odnosi – na pojavu prvoga javnog i masovnog iskazivanja hrvatstva. To se dogodilo u središnjo Istri, u Pazinu te u istočnoj, liburnijskoj Istri. Ali Beč za cijeloga trajanja svoje vladavine odbija uključivanje Istre i kvarnerskih otoka u Bansku Hrvatsku, pa u početku 60-ih godina i samo zalaganje za to guši već u začetku. No, Banska Hrvatska ipak je tijekom 19. st. i u Istri prihvaćena kao matica zemlja, a Zagreb kao metropola svih Hrvata.
S padom neoapsolutizma (Bachova apsolutizma), od 60-ih godina dalje, s pojavom mogućnosti slobodnijega udruživanja i iskazivanja političkih ideja i stajališta, u Istri s otocima snažno se širi hrvatski narodni preporod, a u okviru njega započinje i organiziranje suvremenoga nacionalnog političkog pokreta. Taj se pokret zasniva na hrvatskoj štrosmajerskoj varijanti zajedničkoga južnoslavenskog otpora – od Triglava u Sloveniji do Plovdiva u Bugarskoj, sa svješću da su Hrvati preslabi da bi sami mogli izvojevati samostalnost od prejakoga Beča, Budimpešte i Rima; a iza svih je u pozadini stajao Berlin.Glavni nosioci takve nacionalno-političke ideologije u hrvatskim zemljama bili su srijemsko-đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer u Đakovu i kanonik Franjo Rački u Zagrebu, a glavni njihov sljedbenik u Istri i na kvarnerskim otocima bio je porečko-pulski i potonji tršćansko-koparski biskup Juraj Dobrila iz središnje Istre, vođa prve generacije istarskih preporodnih radnika, prvi Hrvat u Istri koji je imao više novaca i koji ih je mogao upotrijebiti u korist ugrožene većine svoje pastve, tj. hrvatske i slovenske.
Uz Dobrilu iz Trsta djeluje svećenik i književnik Mate Bastian iz Kastavštine, a iz Zadra do 80-ih godina te od tada iz Krka pravnik Dinko Vitezić s otoka Krka. I svi su krčki biskupi bili na strani Strossmayer-Dobriline koncepcije o načinima i ideologijskoj osnovi borbe.
Od 70-ih godina javlja se u Istri i na otocima uporedo i druga nacionalno-politička ideologijska struja, koja 80-ih godina postaje temeljna u pokretu istarsko-otočnih Hrvata. Nosioci su vođe drugoga preporodnog naraštaja, koji djeluju u duhu oštrije hrvatske starćevićanske varijante otpora istim stranim centrima moći. U Banskoj Hrvatskoj začetnici i promotori politike oslonca samo na hrvatske snage bili su Ante Starčević te – do svoje tragične smrti u početku 70-ih godina – Eugen Kvaternik, a vođe njihovih sljedbenika u Istri i na otocima bili su pravnik Matko Laginja te svećenici Matko Mandić i Vjekoslav Spinčić, sva trojica iz Kastavštine.
No, za razliku od drugih hrvatskih krajeva, u kojima su se pravaši i narodnjaci znali i veoma oštro konfrontirati na svoju štetu, a u korist stranih protivnika, u samoj Istri i na otocima starija Strossmayer-Dobrilina i mlađa Starčević-Laginjina grupa dobro su surađivale, pa su im i rezultati sve plodniji, iako su djelovale u znatno težim gospodarskim i političkim uvjetima nego u ostaloj Hrvatskoj.

vrh

VII.

Highslide JS Pazin je od početka drugoga desetljeća do početka 60-ih godina 19. st. bio službeni centar Istarskoga okruga; s gubitkom toga visokog upravnog statusa počinje gubiti na značenju, a osobito od vremena kada je izgubio njemačku gimnaziju, a veliki garnizon vojnika i žandarmerije je preseljen u Pulu (80-ih godina). Time je i veoma tanki talijanaško-talijanski sloj počeo gubiti svoju gospodarsku i političku moć, a to je zajedno s dotadašnjim razvojem hrvatskoga narodnoga preporoda pridonijelo da je u pazinskoj podopćini 1886. god. konačno načelnikom postao narodnjak; iste je godine preuzeta i uprava općine, pa su sljedeće godine protivnici počeli predlagati da se mjesna općina Pazin podijeli u pet ili više manjih; ti se zahtjevi ponavljaju idućih godina. Te iste 1887. god. službeni talijanski zamijenjen je hrvatskim jezikom. Protiv upotrebe jezika "slugu i seljaka" podignula se do tada vladajuća talijanaško-talijanska grupa, no situacija se polako, ali postupno mijenjala: više su austrijske instance odbile njihove žalbe. I porezni ured u Pazinu bio je primoran - upornim zahtjevima i žalbama čak do najviših instanci države u Beču - koristiti se materinskim jezikom apsolutne većine stanovništva.
Potkraj 19. st. Pazin opet počinje dobivati na vrijednosti. Štoviše, tada postaje važnim središtem hrvatskoga i talijanaško-talijanskoga pokreta, napose zbog stečenoga iskustva i saznanja da politička i gospodarska borba u srednjoj - uglavnom hrvatskoj - Istri može postati presudnom i za cijelu pokrajinu, pa su vladajući jedno vrijeme (80-ih godina) pomišljali da iz Poreča u Pazin presele sjedište Istarskoga sabora. S obzirom na to da središnji dio Istre (kao ni ostali dijelovi, osim kastavskoga područja te Krka) imaju veoma malo pismenih ljudi zbog dotadašnje talijanaško-talijanske politike te da nemaju adekvatno osposobljenih kadrova, ovamo u pomoć stižu preporodni radnici iz Kastavštine i s Krka. Rezultat neobično teške borbe bila je i smrt načelnika Ante Dukića (iz Kastavštine), kojega je zamijenio isto tako pravnik Dinko Trinajstić iz Vrbnika. Jedan od presudnih uvjeta za kandidata za pazinskoga načelnika bilo je i njegovo čelično zdravlje i natprosječna fizička snaga (!), pa je Trinajstić svojom silovitom energijom pokazao da je prošlo vrijeme poniznosti pred brojnim zelenašima i drugim pripadnicima do tada vladajuće grupe. S uspjehom je privukao na svoju stranu do tada neodlučnu i ovisnu većinu općinara, pa je uskoro stvorio tako snažnu i široku političku bazu da je njegov nasljednik Šime Kurelić iz Pićna mogao ostati pazinskim načelnikom puna dva desetljeća; Kurelić je prestao obnašati tu funkciju i čast tek kada gaje 1918. god. talijanski okupator uhapsio i odveo u zatočeništvo u Italiju.
Pazin je postao primjer kako se treba boriti. Naime, iako je većina stanovništva bila apsolutno hrvatska - brojke smo spominjali, apsolutnu vlast imali su talijanski
predstavnici malene grupe, u znatnoj mjeri trgovaca i lihvara. Iznosi seljačkih zajmova bili su relativno maleni, pa to govori da se pazinsko selo borilo za goli opstanak; ali, zajmovi su davani uz veoma visoke kamate. Sam je Zemaljski odbor - izvršno tijelo Istarskoga sabora ­god. 1890. priznao da od 600 Hrvata u Pazinu i 1.230 u pazinskoj općini gotovo su svi samo koloni i siromašni poljoprivrednici; no više od 1500 velikih ili imućnih veleposjednika, trgovaca i drugih - u najvećoj mjeri slobodnih profesija - su Talijani. Seljak je u prosjeku imao posjed od svega jednoga hektara, a pazinski se kolon isticao u masi drugih istarskih kolona, jer najčešće nije bio posjednik ni kuće ni zemlje, pa je njegov položaj bio isti kao u najgore feudalno doba. Tako se u razdoblju od 1888. do 1910. god. u kotaru Pazin spominje čak oko 4.400 posjednika, ali stvarnu moć imali su samo talijanaško-talijanski posjednici, zapravo samo njih sedam. I broj vlasničkih promjena pojedinih posjeda bio je neobično visok - u istome dvadesetdvogodišnjem razdoblju bilo je čak 16.475 promjena, dakle svaki je posjed u prosjeku promijenio vlasnika čak četiri puta (!). Zemlju su osobito kupovali doseljenici iz Furlanije.
Jedan od glavnih ciljeva hrvatske borbe bilo je razbijanje moći mreže lihvara koncentriranih u samome Pazinu. Stoga je 1895. god. učinjen presudni korak - osnovana je podružnica narodnjačke Istarske posujilnice, a sljedeće su bile osnovane i u Bermu, Boljunu, Lindaru, Karojbi, Sv. Petru u Šumi, Tinjanu, itd. Situacija pauperiziranih pazinskih seljaka bila je tako katastrofalna da je 1897. god. morala konačno intervenirati i država.
S pazinskim težakom moglo se dobro manipulirati, osobito za nerodnih i sušnih godina, ali sa zajmovima uz male kamate, te uz opismenjavanje i podizanje političke svijesti Pazinština se mogla osloboditi pritiska. Stoga su u Pazinu ustanovljena i sjedišta središnjih pokrajinskih talijanaško-talijanskih i hrvatsko-slovenskih političkih i drugih pokrajinskih društava. Tako je do 1890. god. dobivena borba za hrvatsku osnovnu školu, iako se čak i Zemaljski odbor žalio Ministarstvu bogoštovlja i nastave na ravnopravno uvođenje talijanskoga jezika u hrvatsku i hrvatskoga u talijansku pučku školu. God. 1897. osnovana je hrvatska čitaonica, a 1899. god. proradila je i prva službena hrvatska pokrajinska gimnazija (s pravom javnosti) - najviša prosvjetna institucija Hrvata Istre i kvarnerskih otoka (nakon one privatne, nešto ranije toga istog deset1jeća osnovane gimnazije na krčkome franjevačkom otoku Košljunu). Do Prvoga svjetskoga rata osnovana je ženska hrvatska preparandija, formirani su niža poljoprivredna škola, đačka, učiteljska, gospodarska, pčelarska, sokolska, planinarska, akademska, glazbena, omladinska i druga društva, proradila je tiskara, pokrenute su novine i časopisi, podignut Narodni dom i počela gradnja đačkoga doma, itd. No, nije se uspjelo iz Kopra u Pazin preseliti mušku učiteljsku školu (otvorenu za vladajuću grupu u odavno izgubljenom i manje važnom Kastvu, na periferiji pokrajine).
Talijanaško-talijanski ugroženi donedavno vladajući svijet pokušavao se zaštititi osnivanjem tzv. prkos gimnazije, stižu ovamo i sjedišta pokrajinskih udruženja, ali odgovara i suprotna strana, koja, pored spomenutih udruženja, ovdje osniva centralnu političku pokrajinsku organizaciju - Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri.
Kao gimnazijski profesor u Pazinu djeluje i Vladimir Nazor, već tada istaknuti književnik, koji naglo afirmira istarsku čakavštinu; odavde Nazor snagom svoje umjetničke riječi svraća širu pažnju na Istru i na njezine probleme.
Borba je između hrvatske i talijanaško-talijanske strane bila izuzetno teška. Na stranu to što je, npr., kotarski sud u Krku proglasio da na otoku Krku nema Hrvata, ali ima Slavena ili Ilira, te što je nadležno upravno tijelo - porezni ured u Pazinu župniku u Žminju vraćao podneske s obrazloženjem da tu nema Hrvata, a plovan neka više ne piše srpskim jezikom. U sukobima između suprotstavljenih znalo je biti i teško oštećenih objekata, mahom hrvatskih, ali i ranjenih; borba je, štoviše, znala biti čak i smrtonosna. Tako je, npr., sam vođa pokreta Matko Laginja jedva iznio živu glavu u Poreču, nakon jednoga svoga zastupničkog istupa u Istarskom saboru, kada je govor započeo hrvatskim riječima, a razbješnjela talijanaško-talijanska masa dočekala ga na izlazu iz Sabornice. A dolazilo je i do smrtnih slučajeva - npr., pazinski je općinski načelnik dr. Ante Dukić u teškoj borbi s protivnicima fizički jednostavno sagorio i - umro, dok su domaru hrvatskoga doma i čitaonice u gradu Cresu eksplozivom tako uništeni lice i oči da je i on uskoro umro. No, u samome Pazinu talijanaško-talijanski doseljenički svijet shvaća povijesnu situaciju, a i denacionalizacija slabi, pa se od 1880. do 1910. god. gotovo prepolovio broj službeno deklariranih Talijana.

vrh

VIII.

Highslide JS Znanje, umijeće i hrabrost vođa pokreta i njihovih sljedbenika, sloga narodnih snaga - i strogo kroatističkih i onih hrvatskih s južnoslavenskim opredjeljenjem - te lijepa suradnja sa Slovencima Istre, tršćanskoga i goričkog područja, pridonijeli su takvome razvoju snaga da su do 1907. god. u pokrajini izjednačene političke pozicije dviju sukobljenih strana - hrvatsko-slovenske i talijanaško-talijanske. Ipak je, npr., tek 1914. god. na pazinskoj željezničkoj stanici njemačko-talijanskom natpisu dodan i hrvatski tekst. U međuvremenu, od 1907. dalje, ništa se nije dalo učiniti, ne zato što je talijanaško-­talijanski blok bio prejak, već stoga što su se snage u hrvatskom pokretu počele drobiti.
Potkraj 19. stoljeća, naime, javlja se zanimljivo zamišljen talijanaško-talijanski protuudar. Iz Dalmacije je doveden Ivan Krstić koji je u liburnijskoj Istri - jednom od najjačih hrvatskih uporišta - započeo strogo "istarsku" akciju, forsirajući "istrijanstvo", zloupotrebljavajući čakavštinu, orijentirajući se na suradnju i sa socijaldemokratima (posebice sa slovenskima), itd. Uz znatne napore hrvatski je pokret (osobito se angažirao Viktor Car Emin) uspio raskrinkati i razbiti taj provokatorski upad, usto pokazavši da je bio financiran od talijanaško-talijanskih predstavnika. Ali, šteta je ipak bila nanesena, a dio ljudi ostao zbunjen.
Hrvatski narodni pokret stalno se oslanjao na selo, a uglavnom je zanemario radništvo u gradovima, koji su, u načelu, držani talijanaško-talijanskim sredinama. Radnike je, međutim, počela zaokupljati socijaldemokratska pa socijalistička misao o ostvarenju ljudskijega života, a ona je počela zahvaćati i seoske nadničare, sluge, bezemljaše i druge. Sada su i prvaci pokreta u Trstu počeli osnivati hrvatske sindikalne organizacije, čak se M. Laginja preselio u Pulu, ali akcija je bila zakašnjela. Doduše, ni socijaldemokratska odnosno socijalistička udruženja nisu dobila presudniju snagu već i stoga što su se i ona počela cijepati u skladu s nacionalnim sastavom svoga članstva ili je nacionalno pitanje na drugi način ometalo njihov rad.
Presudnija su bila, međutim, previranja u istarsko-otočkoj Katoličkoj crkvi. Naime, do kraja stoljeća u vrhovima Porečko-pulske i Tršćansko-koparske biskupije prevladali su talijanaško-talijanski interesi. Tako bivši krčki biskup Andrija Šterk, istaknutiji hrvatski narodni preporoditelj iz vološćanskoga kraja, više nije imao fizičke snage da se suprotstavi brojnim protivnicima u svojoj novoj, tršćansko-koparskoj dijecezi. No, ipak nije uspio pokušaj preuzimanja kontrole i u trećoj, Krčkoj biskupiji, s imenovanjem goričkoga profesora Antona Mahniča za njezina ordinarija. Taj Slovenac uskoro je shvatio nacionalni hrvatski problem većinske svoje pastve, pa se tako zdušno stavio na njezinu stranu da se do kraja života čak i potpisivao u hrvatskom obliku, kao Antun Mahnić. No, u svojim drugim stajalištima (estetskim, književnim, filozofskim itd.) taj je biskup bio konzervativnih pogleda, a u znatnoj mjeri nije ni razumio tobože slobodniji duh i život u Istri s otocima. Mahnić je znanstveno definitivno učvrstio glagoljicu i staroslavensku Službu Božju, i time ih spasio barem na kvarnerskim otocima, znatno je utjecao i na gospodarsko osamostaljenje hrvatskog sela, na uzdizanje pismenosti i obrazovanja općenito, ali je utjecao i na osnivanje i razvoj takvoga katoličkog političkog pokreta u Istri - s uporištem u Pazinu, koji je pridonio znatnom slabljenju dotadašnjeg hrvatskoga narodnog pokreta oslonjenoga na Dobrilinu tradiciju i rezutate rada te na Laginjino djelovanje što su do 1907. god. doveli do izjednačivanja pozicija hrvatskoga pokreta s pozicijama talijanaško-talijanskog vladajućega sloja.
Unutrašnje drobljenje hrvatskih snaga od kraja 19. st. dalje pridonijelo je opstanku snažnijega talijanaško-talijanskog utjecaja i stvaranju novih uporišta Kraljevini Italiji od 1918. god. dalje.

vrh


IX.

Highslide JS Prvi svjetski rat, kratkotrajno uključivanje Istre u zagrebačku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba i - preko nje - neuspjelo uključivanje u beogradsko Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pa posljedice silovite talijanske okupacije bitno utječu na stvaranje utiska kako je uništeno sve što je do tada bilo postignuto. Npr., u Pazinu je zabranjen rad Narodnog vijeća Države SHS, a zatvoren je franjevački samostan i uklonjeni fratri. Tijekom 1918. i 1919. u Boljunu, Borutu, Brestu, Cerovlju, Gologorici, Novakima i u drugim naseljima hrvatske pučke škole pretvorene su u talijanske. Zabranjen je rad Hrvatske gimnazije, a prvih dana 1919. god. na veoma svečan način otvorena je Talijanska gimnazija; međutim, od 217 učenika u nju se upisalo samo 11 učenika. Stoga je 1920. god. otvoren i srednjoškolski internat, za koje je 1938. god. fašistički povjesničar C. Cottone napisao da je otvoren samo zbog važnoga patriotskoga cilja, dakle da se denacionalizira hrvatska mladež. No, nije se uspjelo odnaroditi mlade putem privlačnih uvjeta života u internatu i polaženja gimnazije i tehničke škole.
Tako su u realnu gimnaziju i višu realnu školu šk. god. 1918./19. bila upisana samo dva "inoroca", u nižu gimnaziju i tehničku školu god. 1921./22. osam, god. 1923./24. dvanaest, a 1936./37. samo 27 inorodaca. No, roditelji - ako su bili u mogućnosti školovati djecu - radije su ih slali u Kraljevinu SHS. I pored prijetnji samoga komandanta pazinskih karabinijera - dva su oca bila već premlaćena - škola u Vranju 1921. god. bila je stalno bez učenika.
Započela su i fizička obračunavanja s istaknutijim Hrvatima, pa su, npr., načelnika grada dr. Šimu Kurelića pazinski iredentisti pokušali ubiti bacivši ga s prozora gradskoga poglavarstva; konačno je uhapšen i završio u zatočeništvu daleko od zavičaja. God. 1920. potpuno je uništena tiskara, a upravitelja koji je dozivao u pomoć pristigli su karabinijeri - uhapsili. U početku 1919. god. centar vojnoobavještajne službe u Pazinu nadređenima je javljao kako je Pazin i dalje "centar iradijacije sve hrvatofilske djelatnosti", a zatim javlja da je do travnja "izbačeno iz prometa" niz uglednih svećenika, učitelja i ostalih "istaknutih Jugoslavena", tj. Hrvata, jer drugih u Pazinštini nije bilo, a u koncentracijske logore poslani su neki bivši zarobljenici.
U početku 1919. god. uveden je talijanski kao službeni jezik u općinsko poslovanje.
Dvije godine kasnije pazinski Fascio prijeti župnim uredima zbog korištenja hrvatskoga jezika. Vrhovi parlamentarne Kraljevine Italije - na čelu s monarhom - prigodom okupacije 1918. god. potvrdili  su Istri sve do tada stečene suvremene demokratske tekovine, ali su istodobno krenuli suprotnim putom - u uništavanje svih pretpostavki da se Hrvati održe kao narod. Tako se prvi put u Europi u 20. sl. modernim državnim sredstvima - kao i drugdje na okupiranom dijelu istočne jadranske obale - započelo s onim represivnim djelovanjem koje se kasnije svelo pod pojam etničkog čišćenja. Iz Istre je na razne načine primorano poći u izbjeglištvo i progonstvo stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca. Ti progoni se pojačavaju i postaju suroviji u doba kada vlast preuzimaju fašisti, zapravo u znatnom broju transformirani iredentisti tada uklopljeni u državne strukture Kraljevine Italije.
Prva praktična isprobavanja fašističkih načina vladanja učinjena su u (tadašnjoj) Rijeci, u doba kada je njome vladao Gabriele D' Annunzio. Isto tako, upravo u susjedstvu Istre, na otoku Krku koji je do 1918. god. bio dio istarske pokrajine, dolazi prvi put u svijetu do oružanoga otpora tim fašistima, danuncijevskim arditima i legionarima, a potom i u Istri, na Labinštini (internacionalni rudarski otpor) i Proštini (hrvatska, seljačka pobuna). Ovdje treba reći da je neposredan povod ustanka rudara labinsko-raškoga bazena bilo to što je 1. ožujka 1921. god. u Pazinu bio premlaćen rudarski prvak Ivan Pipan. U borbu protiv fašizma uključuje se u Istri i dio Talijana.
Surov obračun, međutim, dao je rezultate u korist režima, koji je dobio podršku dotadašnjih vladajućih kraljevskih struktura. I službeno su ukinuti hrvatski toponimi (1923.), prezimena (1927.), imena (1928.) itd., a u službenom opticaju zabranjena je 1925. god. i upotreba materinskoga jezika većinskog dijela naroda. Prefektura u Puli u veljači 1926. god. lakonski je konstatirala da u pokrajini više nema slovenskih i hrvatskih osnovnih i srednjih škola te dječjih vrtića. (Čini se da je bila ipak jedna zaboravljena škola na otočiću Iloviku, pa kad je "otkriven" njezin učitelj Ivan Radoslavić - udaljen je 1929. godine). Istodobno je razgrabljena školska i druga oprema veoma plodne prosvjetne Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru.
Izvanjskome namjemiku Istra je na prvi pogled mogla izgledati kao mirna talijanska zemlja - da nije bilo brojne emigracije te u samoj Istri povremenih oštrih iskaza revolta. Osobit je udarac režimu zadala žrtva Vladimira Gortana, koji je 1929. god. strijeljan, iako je bio nevin; stoga se odmah pretvorio u nacionalni hrvatski simbol Istre, a odjeka njegova ubojstva bilo je i u drugim zemljama Europe (četiri Gortanova sudruga iz Pazinštine osuđeni su na po 30 godina robije). Tako je jasno otkriven neuspjeh pacifikacije Istre u talijanskome duhu, iako on i dalje traje sustavno, te se državnim sredstvima nasilno potiče iseljavanje Hrvata i Slovenaca. Na njihova se prazna mjesta - uz znatne povlastice - potiče doseljavanje desetak tisuća Talijana iz Italije.
U međuvremenu je gospodarstvo Istre gotovo uništeno, uključivši i nekada prosperitetnu Pulu te tadašnju Rijeku, kao i obnovljeni Lošinj, a Pazinštini je ostala samo ciglana Cerovlje-Borut, u kojoj je radno vrijeme bilo jedanaest sati. Velik je bio državni nemar prema prirodnim dobrima, pa su tako, npr., u Pazinštini u razdoblju od 1926. do 1930. god. posječeni svi hrastovi i upotrebljeni za izradu željezničkih pragova. Posebna institucija u Veroni brinula se za rasprodaju posjeda, koji su se prodavali veoma jeftino, nerijetko i na dražbama. Tako je na dražbama prodano 2.452,50 ha posjeda s inventarom i gospodarskim zgradama, i to za 773.964 lira, dakle u prosjeku se za jedan hektar zemlje davalo 315 lira. Ali, to je bilo manje od 10% stvarne vrijednosti, jer je jedan hektar pazinske zemlje vrijedio oko 4.000 lira. Zemlju su kupovali talijanski i talijanaški veleposjednici, posjednici i trgovci te financijske institucije i korporacije. No, u trećem desetljeću ubrzano se gospodarstvo nastoji oživjeti zbog talijanskih ratova, u koje su odvlačeni i Istrani (npr. u osvajanje Etiopije) ili su se oni - kao antifašisti - u njih i sami uključivali (npr. protiv frankista u Španjolskoj).
Tadašnju Istru na svoj način oslikava i kraj Laginjina životnoga vijeka - smrt je dočekao kao izbjeglica u Kraljevini SHS, gdje je u međuvremenu bio postao i prvim hrvatskim banom iz Istre. Otišao je potpuno deprimiran razvojem situacije i u Istri i u Kraljevini SHS, a na sprovodu toga "oca Istre" u Zagrebu se posljedni put okupio stari istarski narodnjački svijet. Značajno je bilo kretanje prema vrhovima znanosti i kulture Mije Mirkovića/Mate Balote koji je, usto, prvi zapanjenoj hrvatskoj javnosti otkrio uspješne plodove talijanske denacionalizacije Istre 30-ih godina. Bio je 1937. i u Pazinu: "Pazin je skoro isto mrtav kao Vodnjan; doseljenici Hrvati su većinom iz grada otišli, a zamjene za njih nema. Hrvati starosjedioci se ne čuju. (...). Poslije rata nam je Pazin davao ricinus, a naši su se povukli iz grada na stare svoje pozicije, na visine, koji dominiraju gradom. Niš nam ne moreju", usklikuje Mirković u članku koje su jugoslavenske kraljevske vlasti zabranile. Ali, inače lucidni Mirković nije znao ono što su znali režimski predstavnici vlasti, npr. komandant pazinskih karabinijera, koji je 1939. god. nadležne izvijestio kako u samome Pazinu, među radnicima ima minimalan broj pristalica fašizma. Ne vjerujući više u demokratski put oslobođenja svoga zavičaja i vraćanja u nj, istarski su se antifašisti sve više okretali radikalnim prijedlozima izmjene svoga života, vjerujući u revolucioname komunističke metode preokreta. I stari Vjekoslav Spinčić svojom spisateljskom djelatnošću jasno je našoj i stranoj javnosti javljao da nije moguće uništiti dušu naroda, ako je već i moguće spriječiti njeno javno iskazivanje u zavičaju.

vrh

X.

Kraljevske fašističke vlasti znale su za antifašističko i antitalijansko opredjeljenje najvećega dijela većinskoga puka, pa i antifašističko stajalište dijela Talijana; tako je, npr., god. 1938. god. Specijalni sud, pored ostalih, na dugogodišnju robiju osudio komunista Giulia Relevantea iz Pazina. Stoga je potkraj 30-ih godina, od vremena početaka Drugoga svjetskog rata dalje, iz Istre odvučena na Apeninski poluotok i drugdje gotovo sva hrvatska muška populacija zrela za vojsku, a znatan njezin dio svrstavan je u specijalne vojne jedinice pod nadzorom. Uprkos toj i drugim predostrožnostima Istra se 1941. godine, uskoro poslije raspada Kraljevine Jugoslavije pod udarcima nacifašističkih sila Osovine, uključila u opći jugoslavenski, a time i u hrvatski narodnooslobodilački rat pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske. U Pazinštini je, u Rakotulama, osnovano prvo tijelo NOP-a, a u prosincu i u samome Pazinu. Na drugoj strani, odmah poslije razbijanja karađorđevićevske monarhije i raspodjele njezina teritorija, pod nadzorom i uz pomoć nacifašističkih sila na dijelu hrvatskoga prostora u travnju je osnovana ustaška Nezavisna Država Hrvatska; najvažlliji dio ustaša na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem talijanska su državna tijela iz Italije preko Rijeke i Gorskoga kotara prebacila u Zagreb. NDH nije pokazala zanimanje za Istru.
Rat je postupno zahvaćao sve hrvatske slojeve u Istri, otvoreno ili ilegalno. Za 1. svibnja 1942., međunarodni blagdan rada, omladinska organizacija Pazina umnožila je i raspačala prvi proglas na talijanskom jeziku. Povremeni režimski udari, kao npr. u Pazinštini iste godine, kada je 23 uhićenika osuđeno na 231 godinu robije - nisu mogli promijeniti povijesni hod, započet pred stotinu godina upravo u Pazinu i liburnijskoj Istri s hrvatskim nacionalnim istupima, pa je provincijski prefekt u Puli V. Berti krivo ocijenio da je ovime dotučen pokret u Pazinštini.
Kulminaciju povijesnih zbivanja u ratu Istra dostiže 1943. god. u dane kapitulacije Kraljevine Italije, kada Pazin postaje središte zbivanja u hrvatskoj Istri, i to s dvije pazinske odluke kapitalne ne samo u hrvatskim, već i u međunarodnim okvirima. Naime, prvom je odlukom Okružni narodnooslobodilački odbor Istre 13. rujna - bez znanja nadležnih tijela KP Hrvatske i tijela civilne vlasti Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske - javno prekinuo čak i državnopravne veze s Kraljevinom Italijom te proglasio sjedinjenje s maticom Hrvatskom.
Treba osobito istaknuti te pazinske odluke, jer su one (zajedno s onim u Slovenskom primorju, na sjeveru Istre) i prvi takav udar u osovinskoj nacifašističkoj Europi, a i prvi takav izvanjskopolitički akt druge Jugoslavije. I emigrantska kraljevska jugoslavenska vlada počinje se življe zanimati za Istru, ali i postfašistička Kraljevina Italija, kojoj su bili naklonjeni zapadni saveznici. Stoga se u to doba i sam vođa narodnooslobodilačkoga pokreta i rata Josip Broz Tito osobno angažirao u traženju međunarodnog odgovora na pitanje o područjima na istočnoj obali Jadrana koje je od 1918. god. držala Italija, a napose o Istri; tako je 1944. god. upravo Istra bila jedna od glavnih tema Titovih razgovora i pregovora s jednim od glavnih vođa antihitlerovske koalicije Winstonom Churchilom, predsjednikom vlade Velike Britanije; Tito je tada otklonio mogućnost da Istra i dalje ostane u okviru Italije.
Gotovo istodobno s rasulom talijanske civilne i vojne vlasti te s masovnim uspostavljanjem civilne vlasti NOP-a  (još uvijek u vojnom smislu neopremljene i inače slabe brojem vojnika velike jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske u Istri, koje su znatnim dijelom oformljene upravo u Pazinu) pojavljuje se u Istri novi okupator - nacistički Velikonjemački Reich, koji kreće u surove represalije. Sam je Pazin u više navrata bombardiran pa je u znatnoj mjeri oštećen ili uništen. No, njemačkom je neprijatelju pružen otpor; npr. u samome Pazinu i na njegovim prilazima te između Staroga Pazina i Heki oslobođeno je oko 4.000 talijanskih vojnika koje su Nijemci vodili u Njemačku, u koncentracijske logore smrti jer su odbili služiti Benitu Mussoliniju, čiju je fašističku vlast Adolf Hitler obnovio u sjevernom dijelu Italije (južni dio Italije u rukama je Anglo-Amerikanaca, na čiju je stranu prešla do tada fašistička dinastija Savoya). Ustaška NDH u službi Osovine i dalje veći dio hrvatske Istre, pa tako ni Pazinštinu ne smatra hrvatskim prostorom, a Berlin je - držeći se pangermanskih ideja iz 19. st. o Reichu od Baltika do Jadrana - formirao svoju vojno-administrativnu tvorevinu Jadransko primorje sa sjedištem u Trstu; u nju je uklopljena i Istra. U Istru, međutim, bijegom pred NOV i POJ stižu i četnici i drugi jugoslavenski i strani njemački kvislinzi, a traje i njemački teror. Na sve to - tijekom 1944. godine - dolazi i promjena u NOP-u: taj široki antifašistički i narodnooslobodilački pokret više nije bio potreban njegovoj vodećoj snazi, koja pokret pretvara u komunističku revoluciju, sa svim već poznatim sadržajima bilo koje revolucije; tako tada dolazi i do rigidnih poteza protiv dojučerašnjih građanskih i drugih saveznika, pomagača i sudionika NOP-a, koji sada više nisu bili potrebni komunističkim nositeljima pokreta.
Istodobno se odvijaju i snažnije borbe s njemačkim neprijateljem, koji je bio daleko nadmoćniji u vojnoj vještini te po motorizaciji, oružju i drugoj opremi, a u Istri je oformio dobro raspoređenu mrežu od oko 120 vojnih garnizona. Učinio je to zbog otpora u samoj Istri, ali i zbog toga što je očekivao da će zapadni antihitlerovski saveznici učiniti desant u Istri. Traje jedno od najtragičnijih razdoblja u istarskoj povjesnici, u okviru kojega je nacistički okupator slomljen u svibnju 1945. godine i Istra ulazi u sastav druge, komunističke Jugoslavije, a preko nje u novu Hrvatsku.

vrh

XI.

Highslide JS Nisu uspjela nastojanja postfašističke Kraljevine odnosno Republike Italije da na temelju iskustva iz vremena 1. svjetskog rata ta apeninska zemlja još jednom iskoristi prelazak na stranu pobjednika tijekom rata kako bi zadržala za sebe i Istru. Međutim, Anglo-Amerikance primorala je na popuštanje dobro organizirana civilna vlast nove Hrvatske, koja se oslanjala na apsolutnu većinu naroda, na ovdašnju znatnu vojnu silu - a u njoj je osobito bilo uočljivo prisustvo samih Istrana - i na niže svecenstvo. Bilo je osobito mnogo žrtava - na razne je načine stradalo oko 10.000 ljudi samo iz Pazinštine, od toga oko 4.000 njih bilo je zatvoreno, oko 3.200 ljudi odvedeno u koncentracijske logore, poginulo je ili ubijeno oko 1.300.
Tako je međunarodni Pariški mirovni ugovor 1947. god. definitivno potvrdio pobjedu nove Hrvatske odnosno komunističke Jugoslavije u odnosu prema Istri - najzapadnijem dijelu hrvatskoga nacionalnog prostora i korpusa.
U međuvremenu već traje hladni rat između Istočnoga (komunističkoga, zapravo staljinističkoga) i Zapadnog (kapitalističkoga, zapravo demokratskoga) bloka zemalja. Staljinov SSSR više nije stajao čvrsto kao ranije iza Titove FNRJ koja se okreće prema Zapadu - sve to i drugo življe tjera zapadni svijet da zanemari do tada protežiranu Italiju, pa nije zaživjela ni državica Slobodni Teritorij Trsta s dijelom Istre na sjeveru.
U međuvremenu već traje iseljavanje iz Istre, ali sada u obratnom smjeru. Naime, već tijekom rata otišao je znatan broj fašista i drugih koji su bili vezani uz državne strukture vlasti, a nastavlja se odlazak u domovinu i onih Talijana koji su se doselili u razdoblju između dva svjetska rata. No, s Talijanima odlazi i znatan broj Hrvata, nezadovoljan zbog raznih razloga stanjem u zavičaju; najveći dio Hrvata, međutim, ne ostaje u Italiji, već ide prema planiranom cilju, stopama svojih predaka, u prekomorske zemlje.

vrh

XII.

Završen je stogodišnji proces; tekao je u vremenskom rasponu od 1848., u doba građanskih revolucionamih odjeka iz Europe, kada je u Pazinu i liburnijskoj Istri prvi put masovno i javno iskazan hrvatski nacionalni osjećaj, do 1947. godine, kada je to iskazivanje potvrđeno međunarodnopravnim aktom u Parizu te s više drugih, kasnijih sporazuma i ugovora.
Ovdje treba zastati i naglasiti: time je Hrvatska jedino prema zapadu u potpunosti udovoljila svojim nacionalnim interesima.
U međuvremenu, u tome cijelom razmatranome stogodišnjem povijesnom periodu vođena je stalna borba sa stranim silnicama, germanskim i romanskim nacionalističkim posizanjima za Istrom. Bili su to apsolutno premoćni protivnici, uglavnom iredentisti i fašisti te - u jednome kraćem razdoblju - nacisti. Definitivna pobjeda apsolutne većine pučanstva - hrvatskoga (na sjeveru slovenskoga) postignuta je tek nakon stotinu godina od početaka te borbe, a tek pri kraju korištena je i pomoć pobjedničke antifašističke koalicije u II. svjetskom ratu, kao i pomoć hrvatskih Talijana.

Treba, dakle, to na kraju osobito i istaknuti: nacionalno i socijalno oslobođenje Hrvati Istre postigli su gotovo sami (pri samome kraju II. svjetskog rata uz presudniju pomoć vojnika iz Kvarnerskog primorja, Gorskog kotara, Dalmacije i Hercegovine). Ali, opće vrijednosti narodnooslobodilačke borbe protiv nacifašističkoga protivnika, a osobito u okviru toga konačno uključenje Istre u sastav matice domovine Hrvatske, utjecali su na veći dio naroda na taj način da nije ni primjećivao kako Istra od 1944. god. ulazi u jedno novo povijesno razdoblje, čiji su se sadržaji već počeli pokazivati iznenađujućima.

Odabrana literatura (knjige i zbornici) 1. dio

Close Move
Odabrana literatura 1. dio
1. G. BRODMAN, Memorie politico economiche della citta e teritorio di Trieste, della penisola d 'Istria e della Dalmazia fu Veneta, di Ragusa e dell 'Albania, ora coniugati all 'Austriaco impero, Venecija 1821.
2. H. STIEGLITZ, Istrien und Dalmatien, Briefe und Erinnerungen, Stuttgart, Tübingen 1845. 3. C. COMBI, Cenni storici etnografici sull'Istria, Trst 1859.
4. P. V ALUSSI, Trieste e 1 'Istria, Loro diriti nella questione italiana, Milano 1861., Trst 1954.
5. ISTRIEN, Historische, geographische und statistiche Darstellung der istrischen Halbinsel nebst den quarnersichen Insel, Trst 1863.
6. ISTRIEN, Ein Wegeiser langs der Kuste für Pola un das innere des Landes, Mit einer Karte von Istrien, Trst 1878.
7. P. FAMBRI, La Venezia Giulia, Studi politico-militari, Con prefazione di Ruggiero Bonghi, Venecija 1880.
8. V. SPINCIĆ, Hrvatskoj il 'Italiji, Rieč istarskih Hrvata Talijanom i svim na koje spada. Ponukom članka: "L'Istria e il nostro confine orientale" - Paolo Famrbi. Tiskano u Nuova Antologia 1879., Sušak 1880.
9. D. VITEZIĆ, Poslanica (...), knj. 1-11., Trst, 1885. i 1891.
10. B. BENUSSI, Manuale di geografia, storia e statistica Litorale, ossia della Contea principesca di Gorizia e Gradisca, della Citta immediata di Trieste e del Margraviato d'Istria, Pula 1885., Poreč 1903.
11. C. CZOERNIG ml., Die etnologischen Verhdltnisse des österreischischen Küstelandes nach dem rechiggestellten Ergenbnisse der Volkszahlung von 31 Dezember 1880., Trst 1885.
12. C. COMBI, Istria, Studi storici e politici, Milano 1886.
13. F. VIDULICH, Materiali per la statistica dell 'Istria, Poreč 1886.
14. N. DEL BELLO, La provincia dell'Istria, Studi economici, Kopar 1890.
15. S. RUTAR, Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra, Trst 1897.
16. G. MARTINUZZI, La lotta nazionale in Istria, Pula 1900.
17. A. VIVANTE, Iredentissmo Adriatico, Firenca 1912., Geneve 1917. (francuski), Trst 1945., 1954., 1984.
18. F. SALATA, Il dirrito d'Italia su Trieste e l'Istria, Milano, Torino, Rim 1915.
19. F. BARBALIĆ, Pučke škole u Istri, Pula 1918.
20. E. MELCHIORI, La lotta per l'italianita delle terre irredente (1797.-1915), Firenca 1918.
21. C. MARANELLI-G. SALVEMINI, La questione dell'Adriatico, Rim 1919.
22. SPOMENICA istarskih Jugoslavena za Mirovni kongres u Parizu, Zagreb 1919.
23. F. SISIĆ, Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu, Zagreb 1920.
24. B. BENUSSI, Manuale di geografia, storia e statistica della Regione Giulia (Litorale), Trst 1924.
25. B. ZILLIOTO, Storia letteraria di Trieste e dell'Istria, Trst 1924.
26. V. SPINČIĆ, Crtice iz hrvatske književne kulture Istre, Zagreb 1926., Pazin 1986.
27. C. DE FRANCESCHI, Memorie autobiographiche, Con Prefazione, Note e Apendici a cura difiglio Camillo, Trst 1926.; Uspomene, Predgovor i komentari M Bertoša, Pula Rijeka 1989.
28. LA VENEZIA GIULIA durante l 'occupazione e l 'anessione italiana e stotto il terrore e el violenze del regime fascista, Pariz 1929.

Odabrana literatura (knjige i zbornici) 2. dio

Close Move
Odabrana literatura 2. dio
29. P. JAQUIN, La question des minorites entre l'Italie et la Yugoslavie, Pariz 1929.
30. G. QUARANTOTTI, Figure del Risorgimento in Istria, Pariz, 1930.
31. D. ŠEPIĆ, Zemlja muka, Jugosloveni u Italiji, Pariz 1931.
32. F. BARBALIĆ, Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca u Istri, Trstu i Gorici, Zagreb 1931.
33. A. SANDONNO, L 'irredentismo nelle lotte politiche e nelle contese diplomatiche italoaustriache, knj. I-III, Bologna 1931.-1938.
34. M. RISOLO, Il fascismo nella Venzia dalle origini alla marcia su Roma, Trst 1932.
35. G. QUARANTOTTI, Uomini e fatti del patriotismo istriano, Trst 1934.
36. L. CERMELJ, Life-and-Death Stuggle of a National Minority (The Yugoslavs in ltaly), Ljubljana 1936., na francuskom 1938.
37. C. SCHRIFFRER, Le origini dell'irredentismo triestino (1813-1860), Trst 1937., Udine 1978.
38. L. VERONESE, Vicende e figure dell'irredentismo, Trst 1938.
39. G. SALVEMINI, La politica estera dell'Italia dal 1871. al 1914., Firenca 1944.
40. E. RADETIĆ, Istra pod Italijom 1918.-1943., Zagreb 1944., Pazin 1990., Rijeka 1991. 41. L. CERMELJ, Julijska krajina, Beneska Slovenija in Zadarska pokrajina, Beograd 1945. 42. L. CERMELJ, La Marche Julienne, Sušak 1945.
43. C. DE FRANCESCHI, La Venezia Giulia, regione storicamente italiana, Venecija 1945. 44. F. BARBALIĆ-I. MIHOVILOVIĆ, Proscription du slovčne et du croate des čglises sous la dominitaion italienne (1918.-1943), Zagreb 1945.
45. L. CERMELJ, Documents Concerning te Denationalization of Yugoslavs in the Julian March, Beograd 1946.
46. E. SESTAN, Venezia Giulia, Lineamenti di una storia etnica et culturale, Rim 1947., Bari 1965.
47. V. M. JOVANOVIĆ, Rapallski ugovor 12. novembra 1920., Zagreb 1950., Beograd 1950.
48. M. BALOTA, Stara pazinska gimnazija, Zagreb 1950., Pula-Rijeka 1984. 49. STORIOGRAFIA del risorgimento triestino, sv. I-III., Trst 1951.-1955. 50. ISTRA i Slovensko primorje, Borba za slobodu kroz vjekove, Beograd 1952., na slovenskom 1953.
51. V. RAPOTEC, Praksa Italije s Slovenci in Hrvati (1918.-1940.), Kopar 1952.
52. ŠKOLSK1 izvjestaj, školska godina 1949.-1950. 1950.-1951. 1951.-1952. Proslava 50. godisnjice osnivanja hrvatske gimnazije u Pazinu i otvorenje nove zgrade gimnazije 1899.-1949., Pazin 1952.
53. F. BARBALIĆ, Narodna borba u Istri od 1870. do 1915. godine, Prema bilješkama "Naše Sloge", Zagreb 1952.
54. E. SESTAN, La questione adriatica dall'Unita d'Italia al 1920., Pisa 1954.
55. D. KLEN, Neki dokumenti o svećenstvu u Istri između dva svjetska rata, Zagreb 1955.

Odabrana literatura (knjige i zbornici) 3. dio

Close Move
Odabrana literatura 3. dio
56. A. TORRE, La politica estera dell'Italia (Dal 1870. al 1896. Dal 1896. al 1914.), sv. I - II, Bologna 1959.-1960.
57. E. APIH, Dal regime alla resistenza, Venezia Giulia 1918.-1943., Udine 1960.
58. M. MARJANOVIĆ, Londonski ugovor iz godine 1915., Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.-1917., Zagreb 1960.
59. M. PACOR, Confine Orinetale, Questioni nazionali e Resistenza nel Friuli e Venezia Giulia, Mi1ano 1964.
60. L. ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Ljubljana 1965.
61. E. APIH, Italia, fascismo e antifascismo nella Venezia Giulia 1918.-1943., Bari 1966.
62. G. FOGAR, Dall 'irredentismo alla resistenza nelle provincie adriatiche, Udine 1966.
63. C. SCIFFRER, La Venezia Giulia nell'eta del Risorgimento, Udine 1966., 1978.
64. B. MILANOVIĆ, Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. I-II, Pazin 1967., 1973.,1., 1991.
65. FASCISMO, Guerra, Resistenza, Lotte politiche e sociali nel Friuli-Venzia Giulia 1918. 1945., Trst 1969.
66. HRVATSKI narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zbornik, Zagreb 1969.
67. PAZINSKI memorijal, sv. 1-24, Pazin 1971.-1995.
68. M. LAGINJA, Istranom, Književna ostavština, Rijeka 1970.
69. VSI PROCESI proti Slovencem in Hrvatom ter drugim antifasistom iz Jul. krajine pred fašističnim posebnim tribunalom 1927.-1938., Trst 1970.
70. D. ŠEPIĆ, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914.-1918., Zagreb 1970.; Sudbinske dileme rađanja Jugoslavije, Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914. 1918., sv. I-III, Pula-Rijeka 1989.
71. BIBLIOGRAFIA del'eta del risorgimento, Firenca 1971.
72. R. F. BARBALIĆ, Brodarstvo Istre u doba propadanja jedrenjaka i stvaranja parobrodarstva, Pula 1971.
73. Z. ČRNJA, Hrvatski don Kihoti, Rijeka 1971.
74. F. BABUDIREI, Le vicende economiche della Regione e del Friuli nei secoli XVIII, XIX. e XX:, Trst 1971.
75. M. KACIN-WOHINZ, Narodnoobrambno gibanje Primorskih Slovencev v letih 1921. 1928., knj. I-II, Ljubljana 1977.
76. M. DEMARIN, Hrvatsko školstvo u Istri između dva svjetska rata, Sisak 1972.
77. HISTRIA, Trst 1972.
78. SPOMEN-KNJIGA, 70 godina Pazinske gimnazije 1899.-1969., Pazin 1973.
79. I. BEUC, Istarske studije, Osnovni nacionalni problemi Hrvata i Slovenaca u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća, Zagreb 1975.
80. M. DEMARIN, Hrvatsko školstvo u Istri, Pregled razvoja 1818.-1918., Zagreb 1978.
81. ENCICLOPEDIA monografica del Friuli Venzia Giulia, sv. 3, La storia e la cultura, dio 1., Udine 1978.


Odabrana literatura (knjige i zbornici) 4. dio

Close Move
Odabrana literatura 4. dio
82. P. ZOVATTO - P. A. PASSOLUNGHI, Bibliografia storico-religiosa su Trieste e 1'Istria (1974.-1974.), Rim 1978.
83. P. STRČIĆ, Štampana riječ o otporima i borbama. Radnički, antifašistički, komunistički i narodnooslobodilački pokret Istre, Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara, Prilog bibliografiji, Rijeka 1980.
84. ISTRA, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Savez komunista Jugoslavije 1919. -1972., Rijeka 1980.
85. AUSTRIA e province italiane 1815-1918, Potere centrale e amministrazioni locali, A cura di Valsecchi e Wandruscha, Bologna 1981.
86. B. STULLI, Istarsko okružje 1825-1860, Prvi dio, Upravni sustav - demografske prilike - gospodarska situacija, Pazin-Rijeka 1984.
87. M. STRČIĆ, Istarska beseda i pobuna, knj. I-II, Pula 1984. i 1985. 88. T. PERUŠKO, U svom vremenu, Pula-Rijeka 1984.
89. ISTARSKI preporoditelj Juraj Dobrila 1812-1882., Pazin 1985.
90. M. BERTOŠA, Etos i etnos zavičaja, Pula-Rijeka 1985.
91. L 'ISTRIA fra le due guerre, Rim 1985.
92. J. PERCAN, Obzori istarskog narodnjaštva, Antologijski izbor iz "Naše sloge" 1870. 1915., sv. I-II, Pula 1986., sv. III, 1989.
93. M. BOGNERI, La stampa periodica italiana in Istria (1887.-1949.), Trst 1986.
94. P. STRČIĆ, Na velikoj prekretnici, Pula 1989., Kastav 1996.
95. J. KRAMAR, Narodnaprebuja istarskih Slovencev, Kopar-Trst 1991.
96. I. GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru (1943.-1945.), Pazin 1992.
97. D. DAROVEC, Pregled zgodovine Istre, Kopar 1992., na talijanskom, 1993., Pula, na hrvatskom, 1996., Kopar, na engleskom, 1999.
98. Hrvatska čitaonička društva u Istri u 19. i početkom 20. stoljeća, Pula-Pazin 1993.
99. I. BEUC i dr., Rukopisna ostavština Vjekoslava Spinčića, Inventar, Zagreb 1993.
100. M. STRČIĆ, Temelji književne epohe, Svećenici u hrvatskom narodnom preporodu Istre i Kvarnerskih otoka, Pazin-Rijeka 1994.
101. 50 GODINA Pazinskog sjemeništa. Pedeseta godišnjica Biskupskoga sjemeništa i klasične gimnazije u Pazinu, Quinquagesinum seminarii epsicoplasi gymnasiique classici pisinensis annversarium, Pazin 1995.
102. M. STRČIĆ- P. STRČIĆ, Hrvatski istarski trolist, Laginja, Mandić, Spinčić, Rijeka 1996.
103. E. IVETIC, La popolazione dell'Istria nell'eta moderna, Lineamenti evolutivi, Trst Rovinj 1997.
104. M. BONIFACIO, Cognomi dell 'Istria, Storia e dialetti, con speciale riguardo a Rovigno e Pirano, Trst 1997.
105. D. DUKOVSKI, Fašizam u Istri 1918.-1943., Pula 1998.
vrh

 

O nama
Close Move
Logo
Web stranice uredio i izradio:
Igor Dobrić, prof. povijesti i filozofije
e-mail
Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, Pazin
| Kontakt
Close Move
Logo
Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, Pazin
Šetalište Pazinske gimnazije 11, 52000 Pazin
tel. 052 624 017
Ravnatelj: Josip Šiklić, prof.
e-mail
| ©2008 Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, Pazin Highslide JS